Post-truth politika

Izgleda da smo napokon dobili ime za tekuću sezonu političkih senzacija: otkako je oksfordski rječnik proglasio ‘post-truth’ riječju godine, neočekivane pobjede Donalda Trumpa i brexitovaca kao da su najednom postale jasnije. Jer tu više nije riječ samo o uobičajenom predizbornom laganju, nego o sustavnom ignoriranju razlike između laži i istine, ciničnoj indiferenciji spram činjenica, čitavoj političkoj strategiji utemeljenoj na zanemarivanju faktografije… Ili nam tako barem posljednjih dana tumače novinari, kolumnisti i komentatori, posebno osjetljivi zato što upravo provjera fakata spada u osnovni opis njihovog zanimanja. I zato što su se konačno susreli s beznačajnošću vlastite profesije, uronjene u poplavu Facebook-informacija. Iz perspektive tih profesionalnih opinionmejkera, zagovornici Brexita i Trump opasni su manipulatori, a mase nepopravljivo glupe, neobrazovane i zavedene: tako je barem mase uvijek bilo lakše zamisliti. Ali nama se čini zanimljivijim pretpostaviti suprotno. Da nisu naime mase odbacile vjeru u činjenice zato što su tragično nesposobne razlikovati ih od demagogije, nego zato što sva ta medijska faktografija, visoki profesionalni standardi i skrupulozna provjera podataka novinarima nisu bili dovoljni da masama objasne što im se to zapravo posljednjih godina dešava. Zašto gube poslove na kojima su do jučer pošteno radili? Zašto su najednom deklasirani? Zašto u ekonomskoj krizi netko prolazi bolje, a netko drugi lošije? Podaci, brojke i pokazatelji komentatorima nisu pomogli da svojoj publici uvjerljivo odgovore na ova pitanja: zato su ih zatekli rezultati izbora, zato su promašila predviđanja, zato su se redom svrstali na stranu elita. Jer tako to naime ide s činjenicama: nikada nisu nevine. Uvijek se uvijaju kroz interpretacije, upliću se u različite kontekste; ovise o kutu gledanja, o poziciji onoga tko nam ih predstavlja. Ako vam recimo činjenica da je oksfordski rječnik izabrao ‘post-truth’ za riječ godine nudi ključ političkih zbivanja, onda je vaša pozicija – kako to drukčije reći – upravo oksfordski elitna. Svejedno, čak i u tom slučaju vrijedilo bi istražiti elementarni kontekst Oxfordovog izbora. Provjeriti primjerice koje su riječi pobjeđivale prethodnih godina. Pa saznati da je 2008. odabran ‘credit crunch’, iznenadni pad ponude i uvjeta kredita: prva postaja ekonomske krize. Dvije godine kasnije pobjeđuje ‘big society’, ideološka formula za jeftin pokušaj britanske vlasti da stvori privid društvene solidarnosti ne odustajući pritom od bolnih rezova. Godinu potom slijedi ‘squeezed middle’, šifra za recesijsku ukliještenost srednje klase… Uzalud dakle lamentacije o zamkama demokracije, vještim manipulatorima i zabludjelim masama: put do današnje ‘postčinjenične’ politike, do Trumpa i Brexita, vodio je, kako vidimo, preko bankarskih šokova, kapitalističke krize, bolnih rezova i divljanja tržišta. Barem, je li, ako vjerujemo lingvistima iz Oxforda. I barem ako pritom provjerimo činjenice.

Između potpora i otpora

Još malo o činjenicama i interpretacijama. Činjenica je na primjer da je nezavisni portal Forum.tm, jedan od najutjecajnijih domaćih neprofitnih medija, u tek nešto više od 24 sata crowdfunding kampanje pod veselim geslom ‘Neka vide da nas ima’ skupio 5000 dolara, iznos koji je isprva planirao mukotrpno prikupljati čitavih mjesec dana. A kakve su interpretacije? Dijametralno suprotne, čini se. Jednima je spektakularan uspjeh forumovki i forumovaca samo novi u nizu dokaza da nezavisne medije treba sustavno podupirati, osigurati im solidna javna sredstva i čvrstu infrastrukturu, ulagati u njih što obilnije i ozbiljnije, kako i sami ne bismo vrlo skoro dočekali vlastitu verziju ‘post-truth’ politike, garniranu lokalnim trumpoidima na vlasti. Drugima međutim baš uspjeh kampanje potvrđuje da je nezavisnim medijima sustavna podrška izlišna: kad već forumašima tako dobro ide prikupljanje donacija, što će im još i potpora javnih financija? Problema s takvom (per)verzijom zbivanja ima više nego dovoljno – od toga da je crowdfunding samo jednokratna mjera privremenog spašavanja sve do toga da ionako prezaposlene novinare usput pretvara u potplaćene mikromenadžere – ali to ionako nije važno, jer vladajuću perverziju podržava službena državna politika. Zato, tko još nije uplatio donaciju, brzo na platformu Indiegogo: u nedostatku sustavnih potpora, preostaje snaga zajedničkog otpora.

Slike i prilike

Prvo su domaći mediji prepoznali priliku da jednu sliku pretvore u skandal: to što je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek vratila ‘Portret dr. Ante Starčevića’ – rani, studentski rad Behaudina Selmanovića (Selampašića) – iz svoga kabineta natrag u Maticu hrvatsku, odakle je on bio posuđen njenome predšasniku Zlatku Hasanbegoviću, novinari su predstavili kao ideološki sukob glamuroznih proporcija. Onda je priliku prepoznao i uvaženi saborski zastupnik: dojučerašnji ministar okušao se u humoru komentarom kako bi ‘Ministarstvu kulture sada bolje odgovarali portreti Hrvoja Hribara iz HAVC-a ili v.d. intendanta riječkog HNK-a Marina Blaževića’. Napokon je priliku dočekala i sama ministrica: sa službenih stranica Ministarstva kulture uskomešanu je javnost umirila priopćenjem kako je rok posudbe Selmanovićeve slike ionako istekao skupa s Hasanbegovićevim mandatom, ne propustivši nas obavijestiti da ju je zamijenila lijepim uljem Nives Kavurić-Kurtović ‘Usamljeni usprkos II’… Tako su nekako proteklih desetak dana u hrvatskim mainstream medijima izgledala središnja, najvažnija zbivanja domaće kulturne politike: dobar ukus i loš humor, dvije slike i tri prilike, stidljiva naznaka polemike. Šteta, moglo se iz svega toga iscijediti još malo sadržaja. Nije li recimo Hasanbegovićev izbor – u kojem je važniji ideološki sadržaj (Otac Domovine) od onoga ‘kako’ (rani, početnički rad) – zapravo najbolji komentar čitavog njegovog kulturnopočetničkog, nes(p)retnog mandata? I nije li odabir Obuljen Koržinek – prava mjera sofisticiranosti i apolitičnosti, suvremenosti i ‘provjerenih domaćih vrijednosti’ – sasvim precizna najava onoga što se očekuje od njenoga vladanja? Oba su platna dakle slike i prilike svojih privremenih vlasnika: ima li ičega što tako različite, ideološki sukobljene vlasnike uopće može povezati? Ipak ima, čini se. I Hasanbegović i Obuljen Koržinek – svatko na svoj način, svatko svojim stilom – izrazito se protive bilo kakvoj intervenciji u medijsko polje. Oboje smatraju da to ionako nije domena njihovog ministarstva: najbolje je da se mediji razvijaju sami od sebe, u skladu s trenutnim hirovima tzv. slobodnog tržišta, crowdfunding kampanjama i povremenim instrukcijama evropskih institucija… Oboma, ukratko, neobično odgovaraju mediji baš onakvi kakvi su sada: spremni svesti kulturne politike na dimenzije dvije zidne slike.

Piratski zaljev

Teško vrijeme za pirate: nakon što je u julu pao golemi Kickass, nakon što se u augustu ugasila najpopularnija i najpreglednija tražilica Torrentz, a u septembru nas dobrovoljno napustio Torrenthound, u samo stotinjak dana ostali smo bez tri od deset globalno najposjećenijih torrent servisa. Otprije nekoliko dana, onlajn više nije ni What.cd. Najveći privatni tracker, mreža koja je principom pozivnica spojila oko dvjesto hiljada članova i dva milijuna muzičkih fajlova – stvorivši tako najbogatiju kolekciju glazbe uopće u povijesti – odlučila se na digitalni suicid nakon što je francuska policija započela vršljati oko njenih servera. ‘Nije izgledno da ćemo se vratiti tako skoro i u ovom obliku’, poručili su članovima. ‘Stranica i svi podaci o korisnicima uništeni su. Zbogom i hvala na ribama!’ What.cd je pokrenut još 2007., odmah nakon gašenja do tada najprometnijeg muzičkog trackera OiNK. Sada nam samo preostaje da čekamo: netko će zamijeniti i njega.