Predizborni atavizmi

Kaplju zadnji dani u predizbornoj kampanji, prvoj koja nam je donijela velike polemike oko kulturne politike: ne sjećamo se kada smo gledali tako bogat program sučeljavanja, tribina i intervjua s kandidatima za vođenje najsiromašnijeg vladinog resora. I što smo pritom doznali? Uglavnom da kultura u promociji glavnih stranaka funkcionira kao neka vrsta programskog atavizma, zaboravljenog evolucijskog tereta iz bliske političke prošlosti, polje rasprave koje recentni politički zaokreti HDZ-a i Narodne koalicije nisu ni okrznuli. S jedne strane Zlatko Hasanbegović ponavlja da je ponosan na čistke koje je stigao provesti, govori o ‘novoj kulturnoj paradigmi’, spominje zakon o lustraciji: kao da je Karamarko još uvijek među nama, na Markovom trgu i na naslovnicama, kao da u međuvremenu nismo upoznali ljepše, ušminkano, briselsko lice partije i kao da slogan ‘Vjerodostojno’ doista ima nekog smisla. S druge se strane Bojan Glavašević samoproglašava poslanikom pet tisuća kulturnjaka koji su potpisali peticiju za Hasanbegovićevu smjenu, insistira na otvorenosti i različitosti, početnički varira općenite motive lijevoliberalne kulturne politike: kao da nikad nismo čuli Milanovića kojem se ‘fućka’ za ZDS, koji verbalnim plotunima cilja prema Beogradu i raspituje se gdje je tko bio devedeset prve. Budućnost kompletnog kulturnog polja presudno će, naravno, ovisiti o tome koji će od ove dvojice kulturnih amatera preuzeti mandat. U računici velikih predizbornih manevara kultura je međutim i dalje sitan žeton, samo što se njime ovom prilikom za smiješno nisku cijenu – pola ili jedan posto državnog budžeta – može dobiti dosta: svjetonazorski priključak s tvrdom desnicom ili razočaranom ljevicom, glasovi koje bi se u suprotnom vjerojatno izgubilo. A ostali: Most, Pametno, Bandićeva stranka? Ništa naročito, ništa različito: retorika fiskalne discipline, zagovor transparentnih procedura i pripovijest o tržišnom iskupljenju parazitskog kulturnog sektora kroz razvoj famoznih kreativnih industrija.

Prosvjednici na Savici…

Teška vremena za #premijera: čini se da Milan Bandić na nacionalnoj razini neće preći prag, nadamo se da na lokalnoj neće ući u park. Inicijativa građana zagrebačke Savice Čuvamo naš park ne predaje se naime ni nakon što je Gradski ured za prostorno uređenje izdao lokacijsku dozvolu za gradnju crkve na jedinoj kvartovskoj zelenoj površini. Izdavanju dozvole je, podsjetimo, prethodio niz dubioznih odluka: od zamjene zemljišta Crkve i Grada po načelu ‘kvadrat za kvadrat’, ali bez prethodne procjene vrijednosti različitih terena, pa sve do odobravanja arhitektonskog projekta koji je na javnom natječaju osvojio tek treće mjesto, predviđajući pritom izgradnju većeg objekta nego što ga natječaj uopće dopušta. Zbog svega toga u subotu, 10. septembra, točno u podne, građani se još jednom okupljaju na velikom prosvjedu ‘Obrani park, obrani grad’ u – još uvijek bezimenom – parku na Savici, uz koncertnu podršku Dunje Knebl, Kawasaki 3P-a, Zlih bubnjara… I podsjećaju kako je bandićevsko-kaptolski pokušaj uzurpacije njihovog prostora samo kulminacija dugogodišnje urbocidne politike Grada, kojom je dobar dio kvarta već izručen građevinskim investitorima i njihovim stambeno-poslovno-hotelskim kompleksima.

…i u Novom Sadu

Prosvjedovalo se i u Novom Sadu, samo kraće: tek što je nekolicina aktivista i umjetnika na otvaranju izložbe ‘Nova religija’ Damiena Hirsta u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine podijelila gostima letke i započela čitati proglas, privatno ih je osiguranje dograbilo i izbacilo na ulicu, prepustivši ih ondje policiji. Izbacivači su – svjedoči klip na YouTubeu – pritom bili poprilično nasilni: dovoljan razlog ostalim posjetiteljima da njihovu akciju isprate toplim, spontanim aplauzom. A što je demonstrantima ustvari smetalo? ‘Javno prozivamo muzej što ovom izložbom servilno i nekritički promoviše kao najveću umetničku vrednost rad verovatno najšpekulantskijeg i najkomercijalnijeg umetnika svih vremena’, pisalo je na letku. ‘Ovu izložbu plaćaju građani Srbije u trenutku kada sve građanske inicijative u polju kulture ostaju bez institucionalne podrške i bivaju prisiljene da svoj dalji rad prilagode tržišnim principima i interesima najbogatijih slojeva društva.’ Konkretnije: u vrijeme brutalnih proračunskih rezova, vojvođanski je muzej izdvojio više od milijun dinara – trećinu svoga godišnjeg programskog budžeta – kako bi na devastiranoj lokalnoj kulturnoj sceni predstavio putujuću artističku atrakciju. Nije, doduše, da su se prozvani ‘najbogatiji slojevi’ naročito zabrinuli zbog revolta prosvjednika: probrani uzvanici bili su naime izdvojeni na gornjem katu muzeja, gdje se svečana ceremonija otvaranja odvijala, dok su je ostali – uključujući revno osiguranje i sve koji su osiguranju aplaudirali – u prizemlju mogli pratiti samo preko videolinka. Elita na višim katovima, prosvjednici pred vratima, između njih rabijatni izbacivači i građanska klasa profinjenih kulturnih nagnuća: rijetko precizan prikaz rasporeda snaga u kulturnom polju. Nedostajao je samo Hirst: umjetnik se ovih dana – izvještavaju britanski tabloidi čeprkajući po Instagram profilu njegove djevojke – uglavnom odmara u svojoj četrdesetak milijuna funti vrijednoj londonskoj vili, djelujući relativno nezainteresiran za novosadske prosvjedne akcije, demonstracije i, općenito, sudbinu kulturnog proračuna Srbije.

Zdravstvene dileme

Slično i Tim Cook, izvršni direktor Applea, gleda na državni budžet Irske: nakon što je Evropska komisija krajem prošloga mjeseca naložila digitalnom gigantu da uplati u tamošnji proračun 13 milijardi eura poreza – koliko je firma provukla kroz različite zakonske rupe od 2003. naovamo – njihovu je odluku jednostavno nazvao ‘političkim sranjem’. I uložio žalbu. A žali se i irska vlada, kojoj privlačenje stranih ulagača i titula fiskalno ‘najkompetitivnije’ članice EU-a očito znače više nego, recimo, jednogodišnje financiranje zdravstvene zaštite građana: točno toliki bi iznos, izračunali su mediji, dobila kada bi joj Apple vratio dugove. Ali bi – zgražaju se odmah ideološki pravovjerni komentatori – istodobno izgubila dragog multinacionalnog gosta, a s njim i radna mjesta, investicije, inovacije, zdravu ekonomiju… Pitanje za 13 milijardi eura – koje, doduše, ostaje nepostavljeno – pritom glasi: Što će zapravo Irskoj zdrava ekonomija ako je mora plaćati zdravljem svojih građana?

Zabava i probava

Pjotr Pavlenski, angažirani antiputinovski umjetnik, ovih je dana napokon doznao koliko vrijede ekstremni performansi zbog kojih je tako često završavao u strogim moskovskim zatvorima i liberalnim zapadnim medijima: koliko i cijena prosječnog fast food ručka. Ruska ispostava Burger Kinga najavila je naime da će ponudu uskoro obogatiti menijima kreiranima u čast najpoznatijih Pavlenskijevih akcija. Hamburger sa zašivenim pecivima trebao bi podsjetiti na njegovo javno ušivanje vlastitih usana u znak podrške članicama Pussy Riotsa; sendvič omotan jestivom bodljikavom žicom hommage je performansu ‘Truplo’, u kojem se gol omotao žicom kako bi protestirao protiv restriktivnih zakona; izgoreno pecivo simbolizirat će paljenje vrata na zgradi Federalne službe sigurnosti, nasljednice KGB-a… Naravno, i najrazvikaniji performans ‘Učvršćivanje’ – u kojem je 2013. čavlima prikovao svoj skrotum za pločnik Crvenog trga – dobit će odgovarajuću visokokaloričnu posvetu: burger prekriven jajetom na oko, proboden i plastičnim čavlom pričvršćen za tacnu. Toliko dakle vrijede zatvori i zabrane na tržištu brze hrane: kratak put povezuje političku umjetnost i zabavu, a čini se da vodi direktno kroz probavu.