Novosti

Društvo

Likvidacije i torture bile su naša svakodnevnica

Donosimo autentično svjedočanstvo preživjelog jasenovačkog logoraša: Za tih 135 dana nisam čuo zvižduke, pjevušenje ili bilo kakovo izražavanje radosti. Svi smo bili potišteni, povučeni u sebe i nikad nismo znali da li ćemo dočekati jutro na svom ležaju

Sistem ustaških logora Jasenovac i dalje je tema brojnih rasprava u kojima revizionisti nameću tezu da je taj zloglasni ustaški logor bio isključivo radni. Ne daju se smesti brojim dokazima stručnjaka i svjedoka iz kojih je vidljivo da je Jasenovac s više od 83.000 žrtava bio užasniji od brojnih nacističkih logora. Zbog toga donosimo autentično svjedočanstvo Bogdana Petkovića, bivšeg SKOJ-evca i partizana, koji je u Jasenovcu bio zarobljen 135 dana.

Na drugoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu, održanoj 2000. godine u Banja Luci, hrvatski istoričar dr. Josip Jurčević iz Instituta Ivo Pilar je diskutujući o logoru Jasenovac podvlačio da je to bio sabirni i radni logor. Stvarni naziv logora Jasenovac bio je ‘Sabirni i radni logor Jasenovac’. Međutim, epitet ‘radni’ bio je samo varka da bi se prikrio pravi karakter logora, a to je bio logor uništenja i smrti. I to nije bila jedina varka kojom su se ustaše koristili da bi prikrili sve strahote i nečovještva koja su se događala u Jasenovcu.

Što danas žele neki desničari, desno orijentirani istoričari i razni literate? Žele da se razvodni strašno, krvavo i bestijalno ubijanje logoraša

Kakova je bila prava namjera za logor Jasenovac može se ocijeniti iz dopisa Glavnog stana Poglavnika od 27. aprila 1942. godine upućenog glavnom stožeru Domobranstva, glavnom stožeru Ustaške vojnice, Ministarstvu unutrašnjih poslova i vrhovnom oružničkom zapovjedništvu u kome se kaže: ‘Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe, Glavno pobočništvo, sa V.T, Br. 139/42, izvijestilo je da sabirni i radni logor Jasenovac može primiti neograničen broj zatočenika.’ Akt je potpisao general Prpić.

Eto, tu je odgovor o svrsi i karakteru logora Jasenovac. Pa kako primiti neograničen broj zatočenika u samo šest baraka za stanovanje, koliko ih je bilo u Jasenovcu? Koji su to i kakovi radovi na koje se može primiti neograničen broj zatočenika i to oba spola u dobi od jednog dana do možda 80 godina, ako je takovih i bilo? Koji bi to bili proizvodi koje bi taj neograničen broj zatočenika proizvodio? Pravi razlog bio je da se robovskih radom, mizernom ishranom i stalnom torturom oslabi i uništi fizički što veći broj zatočenika, jer su u takovim nečovječnim uslovima smještaja i ishrane harale razne bolesti kao tifus, dizenterija i razne druge epidemije.

Nisam istoričar niti neki istraživač, ali sam u toku Drugog svjetskog rata, na svoju nesreću, bio u tri vrste logora. Bio sam dva puta u radnim logorima u Njemačkoj, zarobljeničkom Taboru na kanalu u Zagrebu i 135 najdužih dana u mom životu u logoru Jasenovac. Ovim bih htio pojasniti kakovi su bili radni logori u Njemačkoj u kojima sam boravio u dva navrata.

Početkom novembra 1942. godine deportiran sam sa cca 100 Srba iz Bjelovara na rad u Njemačku. Bio sam raspoređen na rad u Beču u firmi ‘Reichert Optische Werke’, Urban Gasse No 6. Bio sam smješten u radni logor Gemeinshaftlager Nr. 9. Drugi put sam boravio u radnom logoru u Njemačkoj kada sam 18. februara 1945. godine deportiran na rad iz logora Jasenovac. Tada je deportirano cca 250-300 zatočenika. Tačan broj ne znam, jer to nije bilo moguće ustvrditi. To je bio spas za nas, jer su samo trojica stradala od savezničkog bombardovanja. Taj drugi puta bio sam u logoru Anfelden beim Traun, nedaleko od Linza. Radio sam u firmi ‘Hörman Gering eisen Werke’. Režim u ovim logorima nije se menjao, sem ishrane. U toku 1942/45. godine dobivali smo po 1/2 kilograma kruha dnevno, a 1945. godine 1/4 svaki drugi dan. U prvom slučaju Lager Fürer (šef logora, op. ur.) bio je njemački oficir, invalid nesposoban za Wehrmacht, a u drugom je bio Grk, valjda zbog poznavanja jezika.

Radni logori u Njemačkoj služili su samo za smještaj i ishranu prisilno dovedene radne snage. Imali smo slobodu kretanja van radnog vremena. Ulazak i izlazak iz logora vršen je uz Lager Ausweis (ispravu, op. ur.), a ulazak u firmu uz Arbeit Ausweis. U logoru nisu vršeni nikakvi radovi izuzev pripremanja hrane i održavanja čistoće. Ta prisilno dovedena radna snaga odlazila je na rad u razne firme, pješke, tramvajem ili vlakom. Ja sam 1945. godine od logora Ansfelden do firme u Linzu putovao vlakom uz odgovarajuće papire. Van radnog vremena bili smo slobodni i mogli smo po vlastitoj želji ići u kino i posjetu drugim logorima. Odlazili smo na Prater u Beču, posjećivali smo zoološki vrt, a nedjeljom smo mogli ići i u crkvu. Naravno da tamo nismo išli radi molitve, već zbog toga jer su tamo dolazile i cure, a to je za naše godine onda bilo jako važno.

Negdje u februaru 1943. godine dobio sam telegram od kuće da mi je otac teško bolestan. Telegram je bio ovjeren od ustaškog tabornika. Tumač mi je kazao da mi firma odmah daje 14 dana dopusta. Problem je nastao jer mi hrvatski konzulat u Beču nije htio dati ‘vizu’, kako su zvali to odobrenje. Čekao sam i čekao, ali nisam dočekao sve do aprila 1943. Tada mi je tumač rekao da krenem kući i da vizu tražim u konzulatu u Grazu. Ni to nije uspjelo, pa sam krenuo bez toga. Na kraju sam vizu dobio u Savskom Marofu i potom došao kući. Sada bih postavio pitanje zagovarateljima teze da je Jasenovac bio i radni logor: da li je u Jasenovcu ovo bio moguće? Tko je tamo mogao slobodno van zida odlaziti na posao, u kino ili kući na dopust?

U logor Jasenovac sam ušao u njemačkoj uniformi kao zarobljeni partizanski borac. U to vrijeme u logoru je bilo i domobrana na prisilnom radu pa su ustaše i mene možda smatrali domobranom, jer sam se pod tim imenom dva puta izvukao od batina. Samo u dva slučaja sam izašao na rad van zida, jer je Sava nabujala i prijetila je poplava. Međutim, našu grupu je osiguravalo dvostruko više ustaša. U radnom logoru u Njemačkoj mogao sam neograničeno pisati kući ili bilo kome samo da sam platio poštarinu. Pisao sam i mojim rođacima koji su bili iseljeni u Srbiju. Oni su mi odgovarali i slali pisma svojim rođacima u Hrvatskoj, koja sam ja prosljeđivao do njih i tako postao neka vrsta releja između tih porodica.

A sada da se osvrnem na proizvodnju u Njemačkoj i logoru Jasenovac. Kako sam ranije naveo, radio sam u optičkoj firmi. Većinu te nekvalifikovane i ponešto kvalifikovane radne snage činili su ‘auslenderi’ tj. prisilno dovedeni strani radnici. Koliko sam mogao procijeniti kod ulaska i izlaska iz firme pri ‘cvikovanju’ radnih karata, moglo nas je sa Nijemcima biti cca 500-600. Radio sam u ‘tišleraju’ tj. u stolariji koja je održavala fabričke objekte. U našoj blizini nalazio se Expedit gdje se primala roba, tj. sirovine i reprodukcioni materijal, i gdje su se otpremali gotovi proizvodi. U toj grupi nalazili su se samo Grci. Tu sam prvi put vidio kako se sanduci vezuju metalnom trakom uz neke ručne mašine. Svakodnevno se tu istovarivala i utovarivala roba i otpremala do korisnika. Kuda i što, to ne znam jer u to nisam ulazio.

U 135 dan koliko sam proveo u logoru Jasenovac nisam vidio nešto slično, jer da je to bio radni logor, onda bi se znalo što izrađuje i za koga. Iz Jasenovca se mogla izvoziti cigla, jer je postojala ciglarska peć koja je stalno radila. Nisam vidio da je utovarivana u vagone i otpremana van logora. Znam samo da se u to vrijeme gradilo novo zapovjedništvo, da se u mjestu Jasenovac gradila ustaška bolnica, da su u krugu logora građeni neki objekti kao puškarnica i sl. U većini slučajeva sam radio na miješanju maltera, a drugi su to odnosili i nisam se interesovao kuda. Posla je u logoru uvijek bilo jer su logoraše najprije ogradili bodljikavom žicom, zatim je podignut zid od nekih tri do četiri metra visine, izgrađen je pogon tj. električna centrala, nova zgrada stolarije i objekti u ženskom logoru kao zgrade za stanovanje, razne radionice, šusteraj, šnajderaj i dr.

Početkom oktobra 1944. bili smo smješteni na spavanje na tavanu rezbarije. Tek što smo legli, došao je sa lampašem naš pisar građevinske grupe Đuro Božičković i prozvao je mene i mog kolegu Josipa Hercega da odmah ustanemo i pođemo sa njim na neki rad. Napomenuo je da se ne trebamo bojati. Moram priznati da sam očekivao da je to naš kraj. Poveo nas je na Granik. Tamo su na kolosijeku normalne željezničke pruge bila dva teretna vagona. Božičković nam je objasnio da treba da ih istovarimo jer se u njima nalazio kreč kako bi se prazni vagoni mogli vratiti željeznici. Kreč je bio u rasutom stanju i mi navalismo da to što prije istovarimo. Ipak, to su bila dva vagona. Radili smo punom parom da se što prije vratimo na naše ležaje koje smo već bili otpisali. Do duboko u noći smo konačno nakon velikih napora završili posao, ali smo bili puni prašine od kreča, a kako je bilo plućima, to ne znam. Kada smo se vratili već nakon pola noći, naši sapatnici se obradovaše, jer su nas i oni već otpisali.

Danas kad razmišljam i vraćam sjećanje na taj događaj, razmišljam zašto se taj kreč trebao istovariti baš kod Granika. Ako se nešto u logoru gradilo, trebalo ga je istovariti negdje bliže objektu gradnje. Odgovor bi trebao glasiti: e baš kod Granika, jer ga je skelom trebalo prebaciti u Donju Gradinu. Pa tamo se ne grade nikakvi objekti, jer tamo na rad odlaze samo grobari. E baš njima je on potreban, jer se kreč ubacuje u iskopane jame koje su napunjene pobijenim leševima. Eto i to je jedna od radnih aktivnosti tog zloglasnog logora.

Tužno je bilo u posmatrati fizionomiju Židova i Srba. Na njihovim licima nije bilo osmijeha, već samo tuga i iščekivanje sudnjeg dana koji je mogao doći bilo kada

Kakva se propaganda širila o stanju logora Jasenovac u NDH, vidimo u članku objavljenom u ustaškom listu ‘Hrvatski vojnik’ br. 7 od 15. februara 1945. godine pod naslovom ‘Doglavnik Mate Frković je posjetio logor Jasenovac početkom veljače 1945’. Novinari iz njegove pratnje opisuju taj put i posjetu logoru Jasenovac: ‘Neobičan je osjećaj posjetiti to mjesto u čijoj se neposrednoj blizini nalaze ljudi koji su lišeni slobode. Odmah nam je pala u oči visoka crvena zidana ograda, koja je u velikom prostoru okruživala logor. Samo nekoliko koraka dalje dijelila nas je od zatočenika, koji su se ogriješili o probitke hrvatskog naroda i koji su štetno djelovali na ljudsku zajednicu. Ovdje se sada nalaze da ispaštaju svoje grijehe i da radom postanu korisni članovi zajednice. Ušli smo na tlo logora. Zatočenici, koji su pretovarivali balvane iz željezničkih vagona što stoje na tračnicama, nisu se dali mnogo smetati pri svojem radu. Opazivši nas nesvakidašnje goste, skinuli su kape na pozdrav i dalje nastavili rad. Do sada su na cijelom svijetu kažnjavani razni kažnjenici i osuđenici tamnicom, samicama i zatvorima. Međutim, mi smo se uvjerili da je ovdje način kažnjavanja nepoćudnih članova ljudskog društva izmijenjen, tako da su ti isti članovi, koji su nedavno bili opasni i štetni, sada koristili cjelini i zajednici u kojoj djeluju. Oni ne nose nikakve vanjske oznake, koje bi ih označavale kao kažnjenike i zatočenike. Ne nose kažnjeničke odore, niti brojeve. Ne kažnjavaju se tamnicom niti zatvorima, već radom i stegom. Onaj koji je skrivio ili se ogriješio o probitke hrvatskog naroda, kažnjen je. Svi moraju raditi. Jednom riječju: zastupana su sva zvanja. Ako koji od zatočenika nije izučio u svom privatnom zvanju kakvo zvanje, koje je potrebno logoru za rad, zatočenik nauči koji zanat i tako velik stroj zatočenika, neprekidno se okreće, donoseći koristi ne samo logoru, već i državi. Svoju slobodu iskupljuju zatočenici marljivim radom. O njima samima ovisi kad će izaći na slobodu. Najmarljiviji nagrađuju se skraćivanjem roka prisilnog rada. Vi ćete sigurno pomisliti svaki od njih bio bi najsretniji da bude što prije pušten na slobodu. To je doduše istina, ali moram vas uvjeriti na to da smo do sada dobili cijelu hrpu pisama od bivših zatočenika jasenovačkog logora u kojima se zahvaljuju upravi logora što ih je privela korisnom i časnom radu. Međutim, ima i velik broj onih zatočenika koji nakon kazne ne žele izaći iz logora, već ostaju i dalje u njemu kao slobodni ljudi i rade kao državni majstori osam sati dnevno. Plata im je pristojna, tako da mogu izdržavati sebe i svoju obitelj, koju su doveli u Jasenovac i tu se nastanili. Sa zanimanjem smo slušali izlaganje našeg vodiča. Stvari o kojima nam je pričao, bile su nam do sada nepoznate.’

Eto, tako je stanje u logoru prikazivala ustaška štampa. Pa tko bi mogao biti veći lažac od ustaškog funkcionera koji je novinare upoznavao sa stanjem u logoru? O ovome ću samo spomenuti dio izlaganja dr. Josipa Ribolija, advokata, rođenog Dubrovčanina, koje je 28. maja 1945. godine dao Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Republike Hrvatske u Zagrebu: ‘Što je bio logor Jasenovac, to do danas još nitko tko nije imao nesreću da u njemu bude od ustaških zlikovaca zatočen ne zna i nije potpuno na čistu. Ljudi doduše čitaju sada u novinama pojedine prikaze, ali kako oni koji to čitaju većinom nisu pokvareni, oni ne mogu pravo da shvate i koliko god se zgražali nad strahotama o kojima se piše, ipak uzimaju sve sa stanovitom skepsom i mada možda to ne kažu, vjeruju da se koješta pretjeruje. Zato želim, prije negoli počnem da o tim strahotama pričam, izričito istaknuti da se o Jasenovcu uopšte ne može pretjerivati. To su tako strašne stvari, takove strahote, da kada ih čovjek opiše i pročita, onda tek vidi da ih čitalac koji ih nije doživio neće moći da shvati, dok onaj koji je to prošao prosto ne može da shvati da je ipak bilo slučajeva da je netko izvukao živu glavu. I ja mogu slobodnu da kažem da je jedan od najvećih razloga da je nekolicina ostala živa, taj što nitko od nas prilikom odlaska u Jasenovac nije zapravo znao kamo on to ide, odnosno nije znao što ga tamo čeka, jer da smo to znali, ne bi se nitko dao živ tamo dovesti. Mjesto gdje smrt vreba na svakom koraku, u svakoj minuti dana i noći, mjesto gdje čovjek, živi stvor, ovisi o hirovima grupe bandita i gdje hiljade i hiljade mogu biti ubijene, a da nitko ne mora nikome polagati računa, štoviše, može za to očekivati nagradu u formi Pavelićeve medalje za hrabrost. Kako će se to kasnije vidjeti, takovo mjesto ne bi čovjek svojim vlastitim nogama mogao dotaknuti, pa makar ne znam sa koliko ustaških bajuneta bio praćen…’

Eto, tako dr. Riboli počinje svoje sjećanje na dane koje je proveo u Jasenovcu. Neka čitaoci sami procjene kakav je režim vladao u logoru. Može se slobodno reći da je to bio najokrutniji, najbrutalniji i najkrvaviji logor koji je po monstruoznosti nadilazio logore svojih fašističkih učitelja Nijemaca.

Kada čovjek pročita u ustaškom listu ‘Hrvatski vojnik’ što je govorio neki ustaški funkcioner novinarima, tj. da neki zatočenici kada im istekne rok u logoru neće kući, već da će se zaposliti u logoru, to je ravno lovačkim pričama barona Munchausena. Nevjerojatno je i da su novinari u to vjerovali. Povjerovali su i u priču da je logorska uprava dobila cijelu hrpu pisama kojim su se otpušteni zatočenici javili i zahvalili upravi logora. Laži i obmane bila su svakodnevnica u logoru Jasenovac. Npr., obećanja logorašima da idu u Đakovo, jer će tamo biti povoljniji uslovi, a odveli su ih u Donju Gradinu gdje su likvidirani. Prilikom dolaska međunarodne komisije Crvenog krsta u logorskoj ambulanti našao se i rendgen aparat, ali je poslije nestao i više ga nikad tamo nije bilo.

Uoči katoličkog Božića 1944. godine bilo je amnestija. Tko je amnestiran? Iz moje grupe amnestirani su jedan dečko iz Koprivnice, koji je kažnjen logorom zbog kriminala, student Jurčić koji je u logoru bio zbog izbjegavanja vojne obaveze i policajac Štefan, kojem ne znam krimen. Ali on je mene stalno propitivao da li sam tu zbog toga, jer sam dobio ‘zečju pamet’. Tako su zvali one koji su bili u partizanima. Pronio se glas da je amnestiran i Čičin Šain. On je bio slastičar iz Zagreba. Došao je u logor u mojoj grupi. To je bio čovjek srednjih godina. Imao je na sebi zeleni hubertus i upadljiv šešir sa velikim obodom po čemu je bio uočljiv. Pričamo mi o njemu i miješamo malter, gutajući sline pri pomeni krempita, šampita i purice s mlincima. Zavidimo Šainu i možda i mi dočekamo tako nešto. Za dva dana tuš. Šainov šešir stigao je u krparu. Eto, tu se završila priča o Šainovoj amnestiji. U poimeničnom spisku žrtava Spomen-područja Jasenovac nalaze se podaci o dve žrtve prezimena Šain, Srećko i Šime. Oba rodom iz Vodica. Ne znam koji je od njih bio slastičar u Zagrebu.

Pročitao sam da je jedan slovenački sveštenik, a zvao se Ranteša, pozvan u logorsku upravu i rečeno mu je da sutra ide kući. Ovaj nesretni čovjek je sve svoje stvari podijelio prijateljima, jer, eto, on će sutra kući, a tamo neće oskudijevati. Otišao je misleći da stvarno ide kući, ali je kroz dva dana njegova garderoba u kojoj je otišao stigla u krparu. Tih slovenskih sveštenika bilo je ukupno šest. Ranteša kojeg pominjem ostao je zadnji, jer su ostali ranije pobijeni. Govorilo se da su u logor otpremljeni jer nisu htjeli služiti misu Te Deum na praznik Sv. Antuna, jer to nije bilo u crkvenim propisima, a to je bio Pavelićev imendan.

Dugo sam vremena poslije rata sanjao Jasenovac. To su bile noćne more i košmari, a poslije buđenja više nije bilo spavanja

Nataša Mataušić u svojoj knjizi ‘Jasenovac 1941-45, logor smrti i radni logor’, izdanoj 2003. godine, na sedmoj strani navodi: ‘O koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška do 2001. godine objavljeno je 1.106 knjiga i 1482 memoarska zapisa.’ Pa zar bi se o logoru toliko pisalo da nije bilo logor smrti i užasa?

Što danas žele neki desničari, desno orijentirani istoričari i razni literate? Žele da se razvodni strašno, krvavo i bestijalno ubijanje logoraša. Čemu tolika potreba i inzistiranje na epitetu ‘radni’, kao da se time može nešto popraviti? Da je Maks Luburić naredio da u štambilju logora stoji ‘Lunapark Jasenovac’, oni bi inzistirali na tome da je to zaista i bio. Kakovi su se radovi mogli obavljati u takovom logoru kada su likvidacije, tortura i mizerna ishrana bili svakodnevnica jasenovačkog logora?

Smiješno je danas čitati tekstove tih nazovi istoričara da je logor Jasenovac postojao i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Najprije kao logor domobrana i ustaša, a zatim i informbirovaca. Ni jedan informbirovac u svojim sjećanjima, a mnogi su ih pisali, nije pominjao Jasenovac. O postojanju logora poslije rata nema svjedočenja nikoga od preživjelih stanovnika mjesta Jasenovac koji su se vratili na svoja ognjišta. Bivši logor bio je totalno uništen, svi objekti minirani i zapaljeni. Pa gdje bi bila uprava ako ne u nekom objektu? Željeznička pruga Sisak-Jasenovac-Novska ide uz samu lokaciju bivšeg logora. Nitko nije vidio neke objekte ili zatočenike Da nije to možda bio neki podzemni logor? To je fatamorgana nekih desničara koji su opsjednuti time da isperu krv koja je nemilice tekla u Jasenovcu za onih 1.320 dana kada je njime upravljao Maks Luburić.

Da je logor Jasenovac bio mesnica, o tome pjeva i Thompson. Da, bio je klaonica veća od Rabusove u Sesvetama i Preradovićeve u Vrbovcu koje su tih godina postojale. Obe klaonice nisu poklale toliko stoke krupnog zuba koliko su jasenovački ustaše poklali zatočenika. Tužno je bilo u tom logoru posmatrati fizionomiju Židova i Srba. Ti su ljudi bili svjesni toga da su osuđeni na smrt, samo je bilo pitanje vremena. Na njihovim licima nije bilo osmijeha. Bili su samo tuga i iščekivanje sudnjeg dana koji je mogao doći bilo kada. Jedini radosni trenuci bili su kada su preletali saveznički bombarderi, ali i ta radost morala je ostati prikrivena jer se neoprez mogao platiti glavom.

Dana 27. januara 1945. godine jedinice Crvene armije oslobodile su logor Auschwitz u Poljskoj. Zatekli su krematorij, ali i oko 3.500 preživjelih logoraša, doduše kostura, ali živih. U Jasenovcu preživjelih nije bilo, izuzev onih nešto preko stotinu koji su se probili pod kišom kuršuma na slobodu. Od logora je samo ostala nagorela knjiga Paketarnice u kojoj su bili podaci o 3.200 logoraša koji su primali pakete. Danas kad čitamo knjigu ‘Zaboravljeni’ koju je izdalo Spomen-područje Jasenovac, a autori su kustosi Dejan Motl i Đorđe Mihovilović, diže mi se kosa na glavi od tih grozota koje su činjene nad nevinim žrtvama.

Imao sam sreću u nesreći da sam sa cca 250-300 zatočenika upućen na rad u Njemačku 18. februara 1945. godine i to nas je spasilo. Proživio sam mnoga bombardovanja u Linzu, ali smo dočekali 5. maj 1945. godine, odnosno oslobođenje.

Za tih 135 dana koliko sam proveo u Jasenovcu nisam čuo zvižduke, pjevušenje ili bilo kakovo izražavanje radosti i sreće. Svi smo bili potišteni, povučeni u sebe i nikad nismo znali da li ćemo dočekati jutro na svom ležaju. Dugo sam vremena poslije rata sanjao logor Jasenovac. To su bile noćne more i košmari, a poslije buđenja više nije bilo spavanja. Sanjao sam da sam jednom izašao iz logora, ali mi nije bilo jasno gdje pogriješio da sam se ponovno našao u njemu. Vjerujem da su i druge logoraše pratile iste traume i sjećanja na strahote koje smo preživjeli.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više