Republika Hrvatska proglašena je odgovornom u svih osam dosadašnjih sudskih postupaka po tužbama za naknadu nematerijalne štete koje su protiv nje zbog ubojstva devetero civila srpske nacionalnosti u Varivodama više od desetljeća ustrajno vodili članovi njihovih obitelji. Ni zadnji, deveti sudski proces nije donio iznenađenje: 28. veljače šibenski je Općinski sud prvostupanjskom presudom odredio da država mora isplatiti 132.000 kuna tužiteljici Dušanki Mandić za naknadu štete za duševne boli zbog ubojstva njezinog oca, tada 84-godišnjeg Mirka Pokrajca, kao i pokriti troškove parnice u iznosu od 25.125,50 kuna.
- Žaliti se nećemo, a hoće li to učiniti DORH koji zastupa državu, ne znam. I to je moguće jer oni se uvijek i svemu protive. Svojim postupcima jako opterećuju sud, a mogli su se odavno nagoditi s mojom klijenticom. Ovaj, ali i drugi slučajevi ubojstava civila trebali su se tretirati kao ratni zločin, a ne kao teroristički akt. Tim više jer se i bivši predsjednik Ivo Josipović ispričao za zločin u Varivodama - kazao je Novostima odvjetnik Luka Šušak, zastupnik Dušanke Mandić.
Zločin u Varivodama, selu u Bukovici, najpoznatiji je primjer ratnog zločina počinjenog nakon završetka borbenih djelovanja, kada su 28. rujna 1995. još uvijek nepoznati pripadnici hrvatske vojske nemoćne civile izrešetali na njihovim kućnim pragovima. Svojedobno se za taj zločin sudilo šestorici pripadnika HV-a – Ivanu Jakovljeviću, Peri Perkoviću, Nedjeljku Mijiću, Zlatku Ladoviću, Ivici Petriću i Nikoli Rašiću – no oni su zbog nedostatka dokaza pušteni na slobodu.
Slučaj Varivode pokazuje da je pravosuđe svojim odlukama u vezi dodjele odšteta otpočetka stvaralo neku vrstu jaza između obitelji žrtava. Kriteriji na suđenjima, vidjet ćemo u nastavku, bili su neujednačeni, a to je proizvelo dodatne nepravde i otvorilo stare rane. Može li Dušanka Mandić biti zadovoljna sa 132.000 kuna na ime duševnih boli? To je premalo i ponižavajuće. Stoga je shvatljivo da rodbina ubijenih uglavnom nema volju za razgovor s medijima: dugogodišnje parničenje i stres učinili su svoje, nema se tu više što za reći, iako bi se moglo, radi upozorenja mlađim generacijama, (po)svjedočiti o bešćutnosti sudskog aparata koji čovjeka za tili čas svede na stvar, predmet ili broj.
Spor s državom u slučaju Dušanke Mandić izgledao je ovako: ona je zajedno s još dvoje članova obitelji 2004. godine zagrebačkom Općinskom sudu podnijela zahtjev za mirno rješenje spora. Takvo je rješenje država odbila, nakon čega se pokušala pozvati na zastaru, osporavajući time svoju odgovornost. Pa ipak, zakonski je dokazano da zastara nije nastupila. Nije nastupila jer je većina srodnika ubijenih podnijela svoje zahtjeve za odštetu 2005., a nakon ukidanja čl. 180 Zakona o obveznim odnosima 1996., pa do donošenja novog Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN 117/03.) nije postojao relevantni pravni propis i stoga je zastara bila u prekidu. Zagrebački sud se 2006. proglasio mjesno nenadležnim za taj predmet, koji je poslan u Knin, a tek je u prosincu 2013. razdvajanjem postupka ustupljen šibenskom Općinskom sudu. Treba reći i da je tužbeni zahtjev 2014. bio odbijen, da bi žalbu Dušanke Mandić ipak, na njezinu sreću, lani prihvatio šibenski Županijski sud.
Milena Čalić-Jelić, pravnica iz Documente, Centra za suočavanje s prošlošću koji godinama prati i analizira postupke naknade štete za žrtve ratnih zločina, najčešće srodnika ubijenih ili nestalih, kaže za Novosti da su odštetni zahtjevi srodnika ubijenih u Varivodama tipičan primjer dugotrajnog rješavanja, gdje su u ponovljenim postupcima nakon rješenja Vrhovnog suda od 18. siječnja 2012., u kojem je taj sud utvrdio da se radilo o terorizmu i da za njega Republika Hrvatska odgovara temeljem načela solidarnosti, donesene prve presude kojima je usvojen tužbeni zahtjev i dosuđena naknada štete.
- Iznimno nam je žao što u nekim nespornim predmetima DORH nije skratio proceduru i sa srodnicima žrtava ili samim žrtvama sklopio izvansudske nagodbe, priznajući tužbeni zahtjev. Sklapanjem nagodbi skratio bi se pravni put rješavanja tužbenih zahtjeva, ne bi se crpili kapaciteti i ovako potkapacitiranih sudova, a ujedno bi se temeljem načela ekonomičnosti izbjeglo plaćanje visokih troškova postupka - kaže Čalić-Jelić.
Za spomenuto rješenje Vrhovnog suda zaslužni su Jovan Berić i njegove sestre Branka Kovač i Nevenka Stipišić, koji su tom sudu podnijeli žalbu nakon što su im niži sudovi u Kninu i Šibeniku odbacili tužbu za naknadu štete zbog ubojstva roditelja Radivoja (69) i Marije Berić (69). Premda je 2013. konačno presuđeno da država Jovanu Beriću i njegovim sestrama mora isplatiti 540.000 kuna, oni taj novac još nisu dobili. Naime, žalili su se na neprimjerenost sudske prakse u određivanju visine odštete, što je Županijski sud prihvatio, ali DORH je u prigovoru istaknuo da su Berićevi zakasnili s tužbenim zahtjevom i zatražio reviziju slučaja na Vrhovnom sudu, što i dalje traje. Apsurd cijelog slučaja je taj što je Jovan Berić prvi trasirao put ka traženju prava obitelji žrtava, a na kraju bi mogao biti posljednji koji će ta prava ‘uživati’.
Odvjetnik Luka Šušak pravno je zastupao i srodnike ubijenog Špire Berića (55) i Dušana Dukića (59). U prvom slučaju država je trima srodnicima isplatila ukupno 360.000 kuna, dok je u drugom slučaju posebno vidljiva neujednačenost sudske prakse jer je troje njegovih srodnika ponaosob dobilo samo 90.000 kuna.
- Razlika je u sudskim vijećima od grada do grada. Vrhovni bi sud trebao donijeti odluku po kojoj bi predsjednici sudova trebali suditi ujednačeno. Recimo da bih bio zadovoljan da su srodnici za svaku ubijenu osobu dobili odštetu od po 220.000 kuna - kaže Šušak.
Recimo i to da je za ubijene Marka Berića (82), supružnike Jovu (75) i Milku Berić (67) te Jovana Berića (56) Republika Hrvatska također isplatila više stotina tisuća kuna odštete njihovim srodnicima.
