Od ponedjeljka barem najuži dio vodstva HDZ-a zna kakvu će ekonomsku politiku stranka voditi ako pobijedi na izborima i formira vladu. Kad premijer Milanović objavi datum održavanja izbora, HDZ-ov ekonomski program bit će predstavljen javnosti, a tko će ga s pozicije ministarskih funkcija provoditi, najvjerojatnije će se saznati netom prije izbora članova vlade, na konstituirajućoj sjednici parlamenta. Tako je bilo na svim dosadašnjim, a tako će biti i na sljedećim izborima: birači uglavnom kupuju mačka u vreći, jer u praksi naših političkih stranaka budući vladini i drugi državni dužnosnici nisu i ne moraju proći unutarstranačku demokratsku verifikaciju i dobiti je u natjecanju s unutarstranačkim konkurentima i njihovim programima i projektima.
Gospodarski program koji su kreirali Karamarkovi ekonomski povjerenici u suradnji sa stručnjacima iz njemačkog Ifo instituta već sada je proglašen svetim pismom o kojem se u HDZ-u neće raspravljati, a kamoli otvoriti mogućnost da ambiciozniji članovi predlože drukčije programe i mjere i pokušaju za njih dobiti većinsku podršku stranke, uvjeravajući članstvo da su bolji i primjereniji hrvatskoj situaciji od onih koji im se nameću od stranačkog vrha. U najboljem slučaju, članovi HDZ-a bit će detaljnije informirani o sadržaju stranačkog gospodarskog program prije ostalih građana, ali i to će se dogoditi kako bi ga mogli propagirati, a ne zato što bi im se dala mogućnosti da ga kritički sagledaju i promijene ako procijene da je loš i neprovediv.
I u SDP-u se odvija identičan predizborni proces. Premijer i predsjednik stranke Zoran Milanović kruži zemljom i monolozima uvjerava SDP-ovo članstvo da je ekonomska politika njegove vlade najbolja i jedina moguća, pa je biračima treba ponuditi i na sljedećim parlamentarnim izborima, bez unutarstranačke rasprave i mogućnosti njezina makar i djelomičnog osporavanja, nadogradnje ili promjena. Milanoviću i njegovim ministrima ne pada na pamet izložiti se unutarstranačkoj analizi dosadašnjeg rada, a kamoli svoje politike sučeliti s eventualnim kontraprijedlozima, kojih i u SDP-u sasvim sigurno ima, ali zbog slabašne unutarstranačke demokracije ne mogu doći do izražaja u redovnoj konstruktivnoj proceduri, nego tek u obliku ekscesa i konflikata koji završavaju raskolima, stranačkim kaznama i otpadništvom.
Da su Milanović i njegovi ministri prije prošlih izbora morali izložiti svoje programe i resorne politike unutarstranačkoj raspravi, sučeliti ih s drukčijim prijedlozima, izboriti se za njih i dobiti većinsku podršku članstva, znali bi od prvoga dana mandata što im je činiti, pa ne bi glavinjali i prvu polovinu vladavine potrošili u potrazi za rješenjima koja daju rezultate; ovako je većina njih u svoja ministarstva pala kao padobranac na nepoznato područje, ne znajući ni gdje je sjever a gdje jug, a kamoli kojim putem krenuti do zadanog cilja. Zbog toga su se neki, poput Zlatka Komadine, poslije nekoliko mjeseci naprasno razboljeli i bacili koplje u trnje, drugi su kao obnevidjeli komandosi počeli pucati ne sve oko sebe, uvjereni da su okruženi samim neprijateljima, pa nije bilo druge nego ih vratiti u pozadinu, kao što je Milanović učinio sa Željkom Jovanovićem, treći su pak tek nakon zauzimanja ministarskih fotelja stavili prst na čelo i počeli smišljati što trebaju uradi do kraja mandata, a one koji do polovine mandata nisu odmakli dalje od stavljanja prsta na čelo moralo se promijeniti i ubaciti nove, koji su opet počinjali otpočetka, uglavnom radeći slične pogreške kao i prethodnici.
Milanović i Karamarko ni u snu ne pomišljaju izložiti svoje programe i kandidate demokratskoj raspravi u SDP-u i HDZ-u i sučeliti ih s eventualnim drukčijim prijedlozima, a potom prepustiti članovima stranke da se tajnim glasanjem izjasne slažu li se s predloženim ili su im prihvatljiviji neki drugi programi i politike te kandidati koji bi ih trebali realizirati. Martina Dalić je u HDZ-u pokušala, paralelno s dvogodišnjim kuhanjem stranačkog gospodarskog programa u retortama Ifo instituta, dobiti stranačku podršku za svoj prijedlog reforme državne uprave, ali je umjesto rasprave i mogućnosti da konkurira barem u tom dijelu definiranja stranačkoga izbornog programa ignoriranjem natjerana da napusti stranku. Jer se mimo volje i planova Karamarkova vodstva drznula misliti svojom glavom i nuditi rješenja koja su možda i bolja od onih što će se ponuditi biračima, ali, eto, nisu kreirana po naputku i pod paskom stranačkog vrha, nego su autohtona samonikla biljka, kakve se u rigidnim političkim strankama proglašava korovom i nemilice iskorjenjuju.
I mlađi HDZ-ov koalicijski partner, HSLS-ovac Josip Budimir, pokušao je, prije objave HDZ-ova gospodarskog programa, samostalno javnosti najaviti dio ključnih reformi koje će potencijalna buduća koalicijska vlada morati provesti, pa je po kratkom postupku ušutkan i gurnut u zapećak, da zajedno s biračima čeka veliku objavu ekonomskog programa u čijoj bi realizaciji navodno trebao sudjelovati, ali ne smije o njemu glasno razmišljati i kreativno sudjelovati u njegovoj izradi. Sudeći po načinu izrade HDZ-ova gospodarskog programa, po tome da je prezentiran tek najbližim Karamarkovim suradnicima, ni golema većina kandidata za članove moguće vlade još ne zna što se sve u njemu krije i kakve će politike i mjere morati provoditi. Kad i ako saznaju detalje, teško će moći na njih utjecati i preostat će im samo da klimnu glavom, lupe petama i pokušaju ih realizirati, slagali se s njima ili ne, razumijevali ih ili u njih gledali kao telad u šarena vrata.
U strankama manjim od HDZ-a i SDP-a glavno je pak pitanje kojem se koalicijskom jatu pridružiti, ali pritom prioritetni kriteriji nisu stranačke politike i programi, njihova kompatibilnost i mogućnosti ugradnje u koalicijske politike, nego procjene s kojim koalicijskim savezima su veće šanse za osvajanje vlasti i u kojima se može utržiti veći komad vlasti. Kako inače tumačiti činjenicu da je HDZ u svojoj ‘domoljubnoj’ koaliciji odavno već okupio čak devet stranaka, iako je tek ovih dana definirao svoj gospodarski program kao ključni dio politike koju će voditi ako pobijedi na izborima, a o njemu će javno govoriti i raspravljati neposredno uoči izbora, kad više neće biti ni vremena ni prostora za intervencije i promjene, nego će ga i svi njegovi koalicijski partneri morati prihvatiti po principu uzmi li ostavi? Doduše, to je i logično, jer ako ga po tom principu prihvaćaju članovi HDZ-a, zašto bi njegovi koalicijski partneri imali mogućnost izbora?
Glavni izborni takmaci, HDZ i SDP, uz suglasnost svojih koalicijskih partnera, pripremili su svoje izborne mačke u vreći i birači će se o njima izjašnjavati bez ikakvih jamstava članstva da je doista riječ o kvalitetnim programima i kandidatima, prethodno prosijanima kroz unutarstranačka, demokratska sita. A onda će se većina građana, zajedno sa stranačkim aktivistima i članovima, čudom čuditi što ih je poslije izbora snašlo i koga su sve izabrali da upravlja zemljom i njezinom ekonomskom i ukupnom politikom. I tako već treće desetljeće zaredom, kao da nije bilo dovoljno vremena za učenje na starim pogreškama i za razvoj unutarstranačke demokracije, nužne želi li se na demokratski način upravljati zemljom.
