Novosti

Kronika

Fašističko čišćenje Ludbrega i okolice

Uz desetkovanu srpsku zajednicu, gotovo sve Rome i Židove, stradale su i brojne hrvatske antifašističke obitelji. S obzirom da Ludbrežani nisu podržavali režim NDH, strahovladu su provodili ustaše dovedeni iz drugih krajeva

U vremenu kad se sjećamo genocida nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, od čijeg se zavrpšatka navršilo 70 godina, o mnogim zločinima se manje priča ili su već zaboravljeni. To je slučaj sa stradanjima Srba i Židova na području nekadašnjeg kotara Ludbreg.

Kotar je, osim današnjeg područja grada Ludbrega, obuhvaćao i potkalnička sela dobrim dijelom s većinskim srpskim stanovništvom. Ta stradanja proučavao je profesor povijesti i predsjednik Saveza antifašista Varaždinske županije Milivoj Dretar, autor knjiga ‘Židovi u ludbreškom kraju’, ‘Slobodna Podravina’ i velikog broja članaka. O zločinima je pisao za ‘Podravski zbornik’, a sprema također zbornik radova ‘Ludbreg i okolica u Drugom svjetskom ratu’.

Zločini nad srpskim stanovništvom u kotaru Ludbreg započeli su uskoro nakon proglašenja NDH. Već u travnju 1941., istog mjeseca kada je formirana, vlast započinje sa torturom nad stanovništvom, hapse se istaknutiji pojedinci i ljudi koje se sumnjičilo za komunizam. Potom su uslijedila masovna odvođenja u grupama po 15, 20 ili 30 ljudi. Srbi su sprovođeni iz pravoslavnih sela Bolfan, Čukovec i Segovina najprije u ludbreški zatvor, a zatim u Varaždin i Lepoglavu. Poslije su odvođeni u Liku gdje je velik dio njih izgubio život, najviše u logoru Jadovno na Velebitu. Preživjeli su odvedeni u druge logore, osobito Jasenovac, odakle se nitko nije vratio.

Potkalnička sela naseljena srpskim stanovništvom, demografski, gospodarski i prometno su nazadovala u odnosu na prijeratno razdoblje

- Sačuvan je velik dio iskaza gdje su preživeli članovi obitelji navodili da su jednog dana njihovi odvedeni prema Varaždinu, a da se nikad više nisu vratili, a ni javili. Pretpostavlja se da su ti ljudi većinom likvidirani odmah 1941., kaže Dretar.

Dio Srba iz potkalničkih sela natjeran je na preseljenje u Srbiju gdje su zadržani do završetka rata, a neki su tamo i umrli. Oni koji nisu odvedeni u logore ili završili u deportaciji, trpjeli su svakodnevne upade ustaških jedinica u sela i bili žrtvama njihovih zločina. Točan broj žrtava nikad nije u potpunosti utvrđen, no radilo se o najmanje 200 do 250 osoba, a brojka je sigurno i veća. To se vidi po tome što su potkalnička sela demografski, gospodarski i prometno nazadovala u odnosu na prijeratno razdoblje..

S obzirom da je Kalničko gorje bilo partizanska baza, a borbe s partizanima česte, odmazde su bile česte i sa tragičnim posljedicama. Nakon pojave prvih partizanskih skupina na Kalniku, potkraj ljeta 1941., započinju prepadi u pravoslavna sela koja su smatrana utočištima partizana. Lokalno stanovništvo je pomagalo partizanima, opskrbljivalo ih hranom i odjećom te ih informiralo o stanju u većim naseljima.

Nakon formiranja Kalničkog partizanskog odreda, nekoliko je ljudi uhapšeno u selu Mala Rijeka pod sumnjom da su ‘odmetnički ortaci i jataci’. Tokom rata nekoliko puta su gorjela sela Ludbreški Ivanec, Veliki Poganec, Duga, Mala Rijeka i Ribnjak. Među najgorim zločinima bio je masakr u Dugoj Rijeci u svibnju 1944., kada su ustaše okružili selo i likvidirali sve na koga su naišli, opljačkali i uništili cijelo selo. Stradalo je 22-oje civila, a partizana tada čak i nije bilo u selu.

- Stanovništvo kotara je politički bilo uz HSS. Bilo je i pristaša Komunističke partije, a samo je manji dio pristajao uz klerikalce i nacionaliste. Ustaška uprava imala je problem s nedostatkom ‘provjerenog’ kadra, tako da su u samom Ludbregu stolovali ustaše iz svih krajeva NDH, kaže Dretar.

Na selu je većina stanovništva bila politički neopredijeljena, dok su se pojedinci pridružili partizanima, domobranima ili ustašama. Od 1943. bio je sve veći priljev boraca u partizanske redove pa je u okolici Ludbrega osnovana i prva partizanska operativna jedinica – NO brigada ‘Braća Radić’. Po oslobođenju Ludbrega, 3. listopada 1943., više od stotinu domobrana uključilo se u partizanske jedinice, a takvih je prijelaza bilo stalno.

- Odlazak u partizane nije bio problem – postojala je mreža konspirativnih suradnika koji su znali ljude uputiti kamo ići i kome se javiti. Kalnik je bio vrlo blizu, rekao je Dretar.

U ratu je srpska zajednica prepolovljena i izgubila je većinu u skoro svim selima. Cvijet zajednice, omladina, izginula je u logorima i stratištima ili u partizanskim jedinicama.

Romska i židovska zajednica koje su bile malobrojnije prošle su još gore. Romi su u nekoliko navrata odvođeni u Jasenovac gdje su svi pobijeni bez iznimke, dok su Židovi većinom stradali tokom 1941. i 1942. Od Židova vratilo se tako malo ljudi da se nije ni obnjavljao rad Židovske općine u Ludbregu, a devastirana sinagoga zauvijek je napuštena. Poslije rata, u Ludbregu je ostala živjeti samo jedna četveročlana židovska obitelj - Weinrebe.

Stradalo je i mnogo Hrvata, jer mnoge su obitelji desetkovane radi suradnje s NOP-om. Poslije oslobođenja, u svibnju 1945., uslijedio je završni čin rata; desetine Ludbrežana nestalo je na Križnom putu kao suradnici fašista i te brojke još nisu utvrđene. Bilo je i narodnih presuda: jednog ustaškog tabornika sud je oslobodio optužbe o suradnji s neprijateljem. Kada se vratio u svoje selo likvidirali su ga mještani koji su zapamtili njegove zločine.

Povratak na opustjela domaćinstva bio je težak. Nekad uzorna gospodarstva su bila u korovu, zgrade uništene, stoka opljačkana, gotovo da nije bilo ničega. O povratu imovine se gotovo nije moglo ni sanjati, ako nešto nije bilo opljačkano od ustaša ili Nijemaca, iskoristili su kolonisti ili je uništeno u ratnim sukobima. Krenulo se ispočetka, ponešto je obnovljeno zajedničkim snagama, bilo je i potpore države, ali većinom je trebalo opet sve izgraditi.

Tada su obnovljene i otvorene nove škole u Velikom Pogancu, Dugoj Rijeci, Ivančecu… Naravno, ta sela nikad više nisu dosegla svoju predratnu snagu. Poslije rata veći dio potkalničkih sela pripojen je općini Koprivnica, dok su u Ludbregu ostali samo Čukovec i Bolfan. Ta su se sela potpuno oporavila, nalaze se na važnoj Podravskoj magistrali, blizu je i pruga Varaždin – Koprivnica. Ostala su stagnirala i ratne posljedice osjećaju se još i danas.

U svojim istraživanjima Dretar se koristio građom iz arhiva u Varaždinu i Zagrebu, kao i muzeja.

S obzirom da je Kalničko gorje bilo partizanska baza, a borbe s partizanima česte, odmazde su bile česte i sa tragičnim posljedicama

- O zločinima postoje stotine mapa s prijavama počinitelja zločina koje je koristila poslijeratna Komisija za ratne zločine. Mnogi dokumenti nisu mi bili dostupni jer se nalaze u Beogradu ili negdje drugdje u inozemstvu, ali uz priče kazivača, literaturu i arhivske izvore, može se prilično točno rekonstruirati što se događalo 40-ih u našem zavičaju, kaže Dretar.

–Neki kažu da o tome ne treba govoriti jer kao to nikoga ne zanima, neki su me prozivali, bilo je i anonimnih prijetnji. Zadovoljstvo je kad vidite koliko je ljudi zainteresirano za ovu tematiku. Ali, poviješću se trebaju baviti prvenstveno povjesničari, a priče na šanku ili utakmici nisu povijest, ističe on i dodaje da su oko Ludbrega partizanski spomenici uglavnom ostali netaknuti.

- Ljudska glupost je nagnala pojedince da otkinu petokraku s vrha ponekog spomenika, a spomen bista narodnog heroja Antuna Blažića Šimuna potpuno je uništena. No, razlog je vjerojatnije bila cijena sekundarne kovine, a ne fašizacija, kaže.

Okupljanjima uz važnije datume i komemoracije odaziva se sve manji broj ljudi, jer posjet spomenicima iz rata nekako nije u svijesti ljudi, kaže Dretar i ističe uspješnu suradnju sa SNV-om i županijskim VSNM-om.

- Za odlazak na komemoraciju u Jasenovac teško je motivirati ljude pa autobusi odlaze poluprazni, iako se tamo nalaze kosti članova mnogih obitelji. Vlast načelno podržava antifašističke aktivnosti, ali se sve svodi na deklarativnu opredijeljenost, a to se onda prenosi i na građane. Došlo je do toga da Dan antifašističke borbe više dođe kao produženi vikend za more ili dan za roštiljadu u prirodi, zaključuje.

KUD sačuvao ime Anke partizanke

Milivoj Dretar je i voditelj folklora u KUD-u ‘Anka Ošpuh’ koji je jedini i pored pritisaka sačuvao ime po nekom učesniku NOB-a.

- Anka Ošpuh bila je djevojka iz sela Poljanec, imala je malo više od dvadeset godina kada su je 1944. uhvatili, mučili i ubili ustaše zbog njenog sudjelovanja u partizanima. Još i danas u narodu kruži uzrečica ‘Anka – partizanka’. Ona je uistinu bila heroina, od prvog dana se protivila ustaškoj vlasti, pomagala je partizanima zajedno sa cijelom obitelji, držala vatrene protuustaške govore. Nekad je i jedna ulica u Ludbregu nosila njeno ime, danas je to Ulica Petra Krešimira. Svaka čast i srednjovjekovnom hrvatskom kralju, no Ulica Anke Ošpuh trebala je ostati, kaže Dretar.

KUD je osnovan 1976. i od samog početka nosi ime po Anki Ošpuh jer su ga osnovale žene – radnice ludbreških tvornica koje su željele neko žensko ime. Početkom 90-ih bilo je sugestija i pritisaka da se ime promijeni, ali članovi nisu popustili jer je naziv već postao brend KUD-a.

- Ankina slika i danas krasi zid naših prostorija. Mlađi baš i ne znaju tko je bila Anka, ali ako uklonimo i to ime sigurno se nikad neće ni potruditi da saznaju tko je ona bila. Mi smo i dosad bili uspješni pod time imenom pa ćemo ga zadržati i nadalje, uvjeren je Dretar.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više